Crna Gora za anksioznog čovjeka

Dvije godine u Moskvi živjela sam u tempu koji mi je djelovao kao norma. Jutro je već bilo trka. Dan je bio spisak obaveza koji se nikad ne završava, čak ni kad se završi sam dan. Nisam primjećivala da je anksioznost postala pozadinska buka mog života; jednostavno je uvijek bila uključena, kao da je to moje uobičajeno stanje.

Onda sam se preselila u Crnu Goru.

Prvo što sam osjetila jeste da je ovdje drugačije vrijeme. Ne u smislu vremenske zone, nego u smislu kako se ljudi prema njemu odnose. U Moskvi je vrijeme resurs koji treba stići efikasno potrošiti. U Crnoj Gori vrijeme je nešto u čemu se jednostavno živi. Ljudi ovdje ne žure, i to nije lijenost, riječ je o drugačijem odnosu prema danu. Kafa se ne pije „usput“, nego kao poseban događaj. Razgovor sa komšijom može potrajati dvadeset minuta, i niko ne gleda na sat.

Trebalo mi je vremena da prestanem tu sporost doživljavati kao nešto sumnjivo. Prvih mjeseci hvatala sam sebe kako mislim: „a kako oni sve stignu?“ A onda sam shvatila: oni stignu tačno onoliko koliko treba. Samo je njihovo „treba“ drugačije postavljeno. Imaju ustaljenu rutinu u kojoj usporavanje nije kvar, nego dio sistema. I to funkcioniše.

Za osobu sklonu tjeskobi to se pokazalo kao gotovo terapija koju nisam tražila.

Tjeskoba se često hrani osjećajem da ne stižeš, da vrijeme otiče brže nego što možeš reagovati. A kad je oko tebe cijela kultura koja živi u drugačijem ritmu, taj nemir počinje gubiti tlo pod nogama. Fizički nemaš gdje da žuriš: restorani te ne požuruju, autobusi dolaze „kad dođu“, a razgovori se ne prekidaju usred rečenice.

Ne mogu reći da me Crna Gora „izliječila“ od anksioznosti, to bi bilo previše jednostavno. Ali dala mi je nešto važno: prostor u kojem sam napokon mogla čuti samu sebe. Bez pozadinske stalne žurbe počela sam primjećivati stvari koje su mi u Moskvi promicale: kako se mijenja svjetlo uveče, kako zvuči grad kad nikuda ne trči.

Čini mi se da je to ono što je mnogim ljudima sa tjeskobom potrebno: ne savjet „opusti se“, koji nikad ne pomaže, nego sredina koja te fizički ne pušta da ostaneš u stalnoj napetosti. Crna Gora me nije naučila da usporim. Ona mi je jednostavno pokazala da se može živjeti i tako, i da u tom „tako“ ima mnogo više mene same nego što je bilo u beskrajnoj trci.

Ponekad je najsnažnije što jedno mjesto može učiniti za čovjeka to što mu jednostavno vrati njega samog, bez anksioznosti koja mu stalno šapuće da žuri.

Vaša priča o nekretninama može početi ovdje.